Cilj ovog teksta jeste da predstavi najznačajnije aspekte FLOSS licenciranja (Free/Libre/Open/Slobodni Softver), da ukaže na razliku između određenih licenci, te da dokaže kako je pristup tehničkim dostignućima itekako vrijedan naše pažnje.  

Šta je FLOSS?

Slobodni softver je tip softvera koji svoje korisnike ne opterecuje strogim pravilima o licenciranju u pogledu autorskih prava, izmjene odnosno korištenja. Drugim riječima, softver zaštićen slobodnom licencom možemo bez problema kopirati i, štaviše, možemo provjeriti njegov izvorni kod i izmijeniti ga ako želimo. Čak možemo i distribuirati softver koji smo izmijenili. Ono što je također veoma značajno jeste da nema podjele na komercijalno i nekomercijano korištenje. Trebali bismo, međutim, biti svjesni činjenice da „slobodan“ ne znači i „besplatan“: uko želimo softver možemo i prodavati, ali moramo imati na umu da će i potencijalni kupci imati mogućnost dalje distribucije softvera – besplatno ili uz naknadu.

Slobodan ili otvoren?

Termin slobodni softver ponekad se koristi kao sinonim za otvoreni softver. Za tipičnog korisnika nema razlike između ta dva tipa softvera, a navedeni termini naprosto naglašavaju različite aspekte slobodnog licenciranja. Kreatori slobodnog softvera naglašavaju slobodu koju imaju i korisnik i programer, dok autori otvorenog softvera naprosto obavijeste korisnike da imaju slobodan pristup izvornom kodu, pri čemu igonorišu filozofske aspekte.   

Kako bi se ta dva pristupa filozofiji licenciranja podvela pod jedan pojam, sugerisana je upotreba termina FLOSS, i on se počeo pokazivati kao koristan.

Licence

Najpopularnija softverska licenca je GNU General Public License (GNU GPL), odnosno GNU-ova opća javna licenca. Kada odlučimo da njome zaštitimo naš softver, svakom korisniku svog programa garantujemo sve prednosti korištenja slobodnog softvera. To znači da se svaki softver pod GNU GPL licencom može koristiti, kopirati, mijenjati i distribuirati bez obzira na komercijalne odnosno nekomercijalne ciljeve korisnika. Program pod tom licencom mora se distribuirati ili uz puni izvorni kod ili uz informaciju o tome gdje se izvorni kod može naći (na primjer, web adresa stranice na kojoj je kod objavljen). To, međutim, ne znači da korisnici moraju dozvoliti pristup kodu ukoliko ga modificiraju prema svojim potrebama.

Obaveza garantovanja jednakih prava na softver svim korisnicima znači da ga pojedinačni korisnici ne smiju „zatvoriti“. Ukoliko neko počne koristiti softver koji smo kreirali i odlučili zaštititi GNU GPL licencom, ta osoba ne može spriječiti ostale korisnike da ga koriste na jednakoj osnovi. Drugim riječima, ako autori softvera odluče da u potpunosti otvore svoj kod, niko drugi ga ne može „zatvoriti“ bez njihovog odobrenja.

Ono što je važno jeste da GNU GPL licenca, kao i mnoge druge licence za slobodni softver, omogućava punu zaštitu autorskih prava i sprečava nelegalno prisvajanje tuđih kodova.

Neki od najznačajnijih projekata distribuiranih pod ovom licencom jesu sljedeći: jezgro Linuxovog sistemskog koda (na kojem je zasnovan Android), pretraživač Firefox, te grafički editori Inkscape, GIMP i Blender.

Postoje i mnogi drugi primjeri slobodnih licenci, a najpopularnije među njima su licence tipa BSD. Premda su pomenute licence mnogobrojne (najznačajnije među njima su X11, ISC i takozvana Simplified BSD licenca), sve one imaju određene crte koje su im zajedničke: omogućavaju korisnicima da program pokrenu neograničen broj puta, omogućavaju slobodnu izmjenu i distribuciju softvera (u komercijalne i nekomercijalne svrhe), te razmjenu modificiranih verzija softvera. Najznačajnija razlika između njih i GNU GPL licenci je u tome što BSD licence svakom korisniku omogućavaju da „zatvori“ kod – on ima mogućnost da pristupi izvornom kodu, da ga modificira (ili ne) i distribuira u sklopu kompilirane verzije, kao program koji se ne može dalje modificirati. Konačni proizvod, međutim, mora sadržavati informacije o porijeklu programa.  

Najzanimljiviji proizvodi zaštićeni licencama tipa BSD jesu NetBSD, OpenSSH, Chromium, Banshee i TOR.

GPL naglašava slobodu koju imaju korisnici i zabranjuje ograničavanje njihovih prava. BSD se, s druge strane, fokusira na slobodu koju imaju autori, te im daje veoma široke privilegije. Jedan relativno nov pokušaj kombinovanja ta dva pristupa jeste Mozilla Public License 2.0 (MPL). Ta licenca korisnicima daje pravo da koriste, modificiraju, redistribuiraju i ponovno koriste kod pod njenom zaštitom, kao i da ga kombinuju s kodom pod drugačijom (čak i zatvorenom!) licencom pod uslovom da ga pohrane u drugi izvorni fajl, tako da svaki korisnik finalnog programa ima pristup originalnim dijelovima izvornog koda pod MPL zaštitom. Drugim riječima, ukoliko programer želi koristiti fragmente MPL koda u vlastitom „zatvorenom“ proizvodu ima pravo da to i uradi pod uslovom da „zatvoreni“ kod ne bude pohranjen u istim izvornim fajlovima kao i otvoreni kod, što krajnjem korisniku omogućava da koristi modificirani softver kako bi pristupio onim izvornim fajlovima koji su otvoreni. Na taj način svako može razviti zatvoreni softver na osnovu fragmenata MPL koda, pri čemu ne mora otkriti one dijelove koda koje je sam izmislio.

MPL verzije starije od verzije 2.0 nisu kompatibilne s GNU GPL pa se njihova upotreba ne preporučuje. MPL kod može sadržavati odredbu da je „nekompatibilan s trećim licencama“ kojom se isključuju GPL, LGPL i AGPL. S obzirom na složenost licence, preporučljivo je konsultirati odjeljak s najčešćim pitanjima na http://www.mozilla.org/MPL/2.0/FAQ.html.

MPL 2.0, između ostalih, koriste i Mozilla Firefox, Thunderbird i Libreoffice.

Pored GNU GPL-a i BSD-a postoje i još neke slobodne licence, koje su često kompatibilne jedna s drugom (što znači da programeri mogu slobodno kombinovati kodove koji su njima zaštićene). Free Software Foundation daje internet listu licenci kompatibilnih s GPL-om. Vidi na http://www.gnu.org/licenses/license-list.en.html#GPLCompatibleLicenses .

Slobodne licence i autorska prava

Treba napomenuti da slobodne licence autorima ne oduzimaju prava na njihove kreacije. Premda korisnicima daju više prava od „zatvorenih“ licenci, one im ne omogućavaju da uz tuđi kod stave svoje ime, niti da na bilo koji način ugroze licencu odnosno autorska prava.

Slobodne licence ne sadrže nikakva ograničenja u pogledu korištenja i distribucije softvera. Slobodnu licencu legalno mogu koristiti kako privatni korisnici tako i nevladine organizacije i komercijalna društva. Za nju nije neophodna ni faktura niti dokaz o kupovini – s obzirom na to da se programi mogu učitati s interneta bez ikakve naknade. 

Ko od toga profitira?

Nije teško pronaći poslovne modele koji se zasnivaju na pružanju usluga vezanih za slobodni softver. Doduše, sam softver može se nabaviti besplatno, ali ga istovremeno svako može i prodavati ili pružati usluge vezane za njega. Oko slobodnih programa razvio se čitav jedan ekosistem firmi koje nude dodatne usluge, kao što je slučaj i sa zatvorenim softverom (kod, na primjer, popularnog operativnog sistema Windows ili MS Office). Kao rezultat toga, gotovo svaki program pod slobodnom licencom može se besplatno kopirati s interneta, ali se može i kupiti na internetu (na primjer, distribucija popularnog Linuxa) ili dobiti u sklopu paketa usluga stručnjaka koji obezbjeđuju instaliranje, konfiguriranje ili održavanje programa.

Pored toga, veoma popularna praksa je i takozvano „dvostruko licenciranje“, kod kojeg je otvorena verzija programa besplatna, ali ukoliko neko želi koristiti njen izvorni kod u zatvorenom programu, onda za tu uslugu mora platiti određenu naknadu. To rješenje primijenili su i kreatori jedne od najpopularnijih baza podataka na svijetu – My SQL. Programer može besplatno koristiti fragmente izvornog koda u sklopu MySQL-a, pod uslovom da svoje rješenje također zaštiti slobodnom licencom. Ukoliko, međutim, programer želi iskoristiti isti taj kod kako bi kreirao „slobodni“ program, onda od MySQL-a mora kupiti komercijalnu licencu.   

Čest način ostvarivanja zarade jeste prodaja hardvera koji koristi slobodni softver – to je slučaj s Androidom za mobilne telefone, WiFi ruterima, digitalnim TV aparatima i dekoderima koji često rade na bazi Linux proizvoda.

Gdje mogu dobiti pomoć?

Najbolji izvor informacija o licencama jesu same licence. Njih možemo naći na internetu kao dodatke uz slobodni softver. Sažet prikaz najpopularnijih licenci, na engleskom ili na poljskom, može se naći na stranici Free Software Foundation – http://www.gnu.org/licenses/license-list.html. Tabela koju daje FreedomDefined (http://freedomdefined.org/Licenses#Comparison_of_Licenses) također može biti od pomoći. Kada ste u dilemi slobodno se obratite Fondaciji za slobodni i otvoreni softver na http://www.fwioo.pl (poljski naziv: FundacjaWolnego i OtwartegoOprogramowania, a dobrodošli su i govornici engleskog jezika) ili autoru ovog teksta ().

Fotografija korištena u ovom članku je obljavljena od strane korisnika phradaka  na servisu FLICKR pod licencom  CC BY-NC-ND 2.0 License